Hasanaginica Narodnog pozorišta u BG

Ovo treba pogledati. Lida i ja smo stigle kući pa brže bolje na google da pročitamo pjesmu, da zaokružimo utisak. Hasanaginica na nemal' beogradskom slengu, turski vojnici koji rade sklekove i pričaju o 'ženskinju', gomila genijalnih upečatljivih detalja. Naga/polunaga glumačka tijela na sceni kao mediji ogromne ljudske patnje. Sama predstava nosi nova autentična tumačenja, necu da vam kažem koja :) suština je da je i Hasanaga, onako prijek i prgav, samo jedan nevoljen odbačen čovjek. Scenografija je prosto savršena. Nenad Stojmenović i onaj Kapidžić igraju tu neke sporedne uloge, ma moglo je vala i bez njih, uh kako su samo ufurani joooooj al eto, njih izignorišeš pa gledaš predstavu. Vanja Ejdus koja glumi Hasanaginicu itself je avaj nedovoljno karakterna glumica za takvu jednu ulogu ..u neka doba mi je vala i na živce počela ići, pokvari teatarsko savrsšenstvo. Nubjedljivo, neupečatljivo, N E za nju. Al i to sam izignorisala. Na kraju sam dabome plakala. A aplauz koji dobiše ne pamtim da sam ikad čula u onom Studenjaku .. a veteran sam DKSG-a, nije da nisam :)Dakle, POGLEDATI HASANAGINICU :)
A prije toga svakako se prisjetiti:)

Što se bijeli u gori zelenoj? Al su snijezi, al su labutove? Da su snijezi, već bi okopnuli, labutove već bi poletjeli. Nisu snijezi, nit su labutove, nego šator age Asan-age. On boluje u ranami ljut'mi. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam bolje bilo, on poruča vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru bijelomu. ni u dvoru, ni u rodu momu!" Kad kaduna riječi razumjela, još je jadna u toj misli stála jeka stade konja oko dvora; i pobježe Asan-aginica, da vrat lomi kule niz pendžere. Za njom trču dvije ćeri djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša, nije ovo babo Asan-ago, već daidža Pintorović-beže!" I vrati se Asan-aginica, ter se vješa bratu oko vrata. "Da, moj brate, velike sramote, gdi me šalje od petero dice!" Beže muči, ne govori ništa, već se maša u džepe svione i vadi njoj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dvije ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom, odijelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo i jedva je s sinkom rastavio, ter je meća k sebi na konjica, s njome grede dvoru bijelome. U rodu je malo vrijeme stala, malo vrijeme ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, a najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svome moli: "Aj, tako te ne želila, braco, nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje gledajući sirotice svoje!" Ali beže ne hajaše ništa, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, da njoj piše listak bijele knjige, da je šalje imotskom kadiji: "Djevojka te lijepo pozdravljaše, a u knjizi lijepo te moljaše, kad pokupiš gospodu svatove dug potkljuvac nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvora, nek ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji bijela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvije je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju ishođahu, tere svojoj majci govorahu: "Vrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo!" Kad to čula Asan-aginica starješini svatov govorila: "Bogom brate, svatov starješina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje." svoju dicu lijepo darovala: svakom sinku nože pozlaćene, svakoj ćeri čohu do poljane, a malome u bešici sinku, njemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Asan-ago, ter dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša, srca arđaskoga!" Kad to čula Asan-aginica bijelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila od žalosti gledajuć sirotâ.